Botaničar Josif Pančić otkrio da cvet ramonda postoji i raste i izvan Španije, područja na kom je otkrivena početkom 19. veka. Prema njegovim otkrićima, ramonda raste i na jugu Srbije, pa ju je stoga nazvao ramonda serbika.
Natalijina ramonda je višegodišnja, zimzelena zeljasta biljka. Nije lekovita. Ima snažno podzemno stablo. Visoka oko 10 centimetara, i može imati do pet cvetova. Krunica joj je ljubičaste boje, a kao plod ima čahuru sa velikim brojem sitnih semena.
Stanište joj je u pukotinama krečnjačkih stena na nadmorskoj visini od 350 do 2.150 metara, na Suvoj planini, u Sićevačkoj klisuri. Natalijina Ramonda se nalazi na spisku retkih biljaka Evrope, a u Srbiji je zaštićena vrsta, kao prirodna retkost.
Biljka koja ima zapanjujuću sposobnost da “vaskrsava” i kada je potpuno osušena. Dovoljna je jedna kap vode da oživi. Zato je zovu i “cvet feniks”. Navodno je 1928. botaničar Pavel Černjavski slučajno prosuo vodu na herbarijum u kome se nalazio osušeni cvet Natalijine ramonde i ona je nakon toga oživela.
Ova biljka je endemska vrsta sa Kajmakčalana, gde se odigrala jedna od najvažnijih bitaka u Prvom svetskom ratu, kada je srpska vojska 1916. godine odnela važnu pobedu.
Preporuka je da se ovaj amblem nosi na reveru u nedelji koja prethodi prazniku, kao i na sam dan praznika.